Nije Barselona uvek bila dobro mesto za život – par reči o urbanističkim zahvatima jednog grada

Barselona, industrijski grad i luka, živela je brže od ostatka Španije i bila je spremna da postane evropska prestonica. Ali..

Barselona panorama
U četvrti Eixample u Barseloni, u prvom planu je Sagrada Familia Antonija Gaudija. PhotoCredit: Amos Chapple / Rek

Ograničena srednjovekovnim zidinama, Barselona je bila na ivici kolapsa. Njena populacija od 187.000 stanovnika još uvek je živela na malom području, dok nepoznati inženjer Ildefons Serda (Ildefons Cerda) nije došao do radikalnog plana za proširenje grada. Školovan za arhitektu i matematičara, Serda napušta unosan posao građevinskog inženjera i posvećuje se analiziranju razvoja grada i svih problema koji je razvoj nosio. Obim i kompleksnost Serdaovih analiza i metoda je zapanjujuć. Konkurentski arhitekti su ga omalovažavali, ali je njegov naučni pristup promenio način na koji danas razmišljamo o gradovima.  Radnja se dešavala sredinom 1850-tih godina.

Glavni problem sa kojim se Serda suočio bila je definicija grada. Kada se kaže da je grad veliki? Koliko je selo, zaseok, varošica, varoš?

Shvatao je da ne postoji reč-pojam koji bi bio adekvatan za objašnjenje problema i smislio je reč  „urb“ kao jedinicu mere jednog područja. Znao je da ljudske potrebe nisu statične te je i grad tako posmatrao. A već tada, Barselona je vrištala za novom urbanizacijom.

Danas, ostaci starog grada- Gotska četvrt; Gore: gradski zid / obrambeni toranj, gradski ulaz.
Dole: Rimske radionice, Augustov hram, severni ulaz, akvadukt. PhotoCredit: https://www.barcelonacheckin.com

Da li da ruše zidove?

Tokom industrijske revolucije, grad je rastao uglavnom predvođen ogromnim razvojem tekstilne industrije. Sa velikom gustinom stanovnika, rastuće stope smrtnosti bile su veće od onih u Parizu i Londonu. Zidovi su postali rizici po zdravlje, doslovno gušeći građane Barselone – koji su 1843.g. direktno uputili  vrlo preciznu javnu izjavu: „Dole zidovi!“

Bez sumnje ljudi su se obraćali  gradskom Savetu, koji je shvatio da je važno da  pojas zidova nestane. Radovi na rušenju su konačno počeli godinu dana kasnije. Sada su gradska i španska vlada morali da osmisle i upravljaju iznenadnom preraspodelom preplavljenog stanovništva. To je bila kontroverzna i visoko politička odluka – koja je na kraju dovela do toga, da su prihvatili Serdaov urbanistički plan radikalne ekspanzije izvan starih zidova, nazvan Eixample (doslovno, „ekspanzija“).

Kako u gradskim zidinama više nije bilo zemljišta, smišljalo se kako izgraditi više stanova – kuće su se bukvalno gradile na svakom praznom prostoru. Lukovi, na kojima će se graditi, su podignuti na sred ulica a počela je i gradnja tehnikom čuvenih „erkera“ , kojom su pročelja kuća izlazila na ulicu sve dok gotovo nisu dodirnula zgradu nasuprot (ova praksa je zabranjena 1770. godine, jer je bila onemogućena cirkulacija vazduha).

Saobraćaj – u to vreme, kola sa konjskom zapregom – takođe je bio problematičan. Uske ulice bile su široke samo 1,10 metara, a većina ulica bila je širine manje od tri metra. Ovo, u kombinaciji sa mediteranskim načinom života stanovnika (što je značilo biti na ulici non-stop , ali i boravak mnogih zanatlija koji tamo rade), pogoršali su već ozbiljan problem higijene u gradu. Epidemije u Barseloni su bile razarajuće: svaki put kada bi izbile, odnele bi oko 3% stanovništva. Samo kolera je ubila više od 13.000 ljudi između 1834. i 1865. godine.

Na sve ovo je došao Serda…

Ovaj nepoznati inženjer je bio revolucionaran u onome što je zamislio – ali i po tome kako je do toga stigao. Njegov plan se sastojao od mreže ulica koje bi ujedinile stari grad sa sedam perifernih sela (koje su kasnije postale sastavni delovi Barselone, kao što su Gracia i Sarria). Ujedinjena oblast bila je skoro četiri puta veća od starog grada i postao je poznat kao Eixample.

Serda je identifikovao dva tipa topografije: prirodnu, sve ono što je stvorila priroda i veštačku, elemente koje je stvorio čovek, bez obzira da li se radi o reci, steni, fabrici ili grupi drveća. Prirodna topografija Barselone poslužila mu je kao osnov za razvoj grada. Tako su nastali kvartovi danas poznati kao Dijagonala, Meridiana, Paralela i Grad Via. Njegov slogan bio je „ruralizacija grada i urbanizacija sela“ . Takođe je sproveo sveobuhvatnu studiju o tome kako su radničke klase živele u starom gradu. On je uradio prvu pedantnu naučnu studiju o modernom gradu, smatrajući da svako živo biće ima jednaka prava na mobilnost, slobodu kretanja i komuniciranja. Smatrao je da treba da se obezbedi dovoljno zelenila i prijatnih mesta za šetnju, dobar saobraćajni protok i javni prostori koji omogućavaju interakciju među ljudima.

„Ruralizacija grada i urbanizacija sela“  Serda

Izračunao je količinu atmosferskog vazduha koji je potreban da bi jedna osoba pravilno disala. On je detaljno opisao zanimanja za stanovništvo i mapirao usluge koje bi im mogle biti potrebne, kao što su pijace, škole i bolnice. Zaključio je, između ostalog, da što je uža gradska ulica, više je smrtnih slučajeva.

Ukratko, Serda je primenio „urbanizaciju“  – svoju novu reč (i disciplinu) koja nije postojala ni u španskom ili katalonskom, ni u engleskom, niti u francuskom rečniku.

Cerda-ov blok
Danas, Cerda-ov blok; PhotoCredit: Márton Mogyorósy

Eixample ostaje istaknuti deo današnje slike Barselone

Osmougaoni blokovi, isečeni u uglovima, pokrivaju 36% bloka i 64% neizgrađene površine, pretvorene u vrtove i javne prostore. Ovaj tip bloka bio je dobar za saobraćaj, jer su vozači mogli lakše da vide šta se događa s leve i desne strane. Automobili još nisu ni izmišljeni, kada je Serda predvideo železnicu. Shvatio je da će postojati neka vrsta mašine koje se kreću parnim pogonom i smislio je da vozač može stati ispred skoro svake kuće. Čak i danas, ova ideja čini beskrajno lakšu cirkulaciju saobraćaja u Eixample-u. Serda je verovao da je prošlo vreme kada su stanovnici prihvatali planove vlada i feudalnih ili industrijskih gospodara. On je želeo da uključi ljude u proces planiranja pogotovo one koji tu žive kao i korisnike susednog prostora.

Pa ipak, nijedna od ovih ideja nije bila dobro primljena ili cenjena u Barceloni u to vreme. U stvari, kada je Savet prvobitno otvorilo Javni konkurs za plan proširenja, 1859. godine, dodelio ga je svom glavnom arhitekti, Antoniju Roviri. Ali  neočekivano, španska vlada osnovala je novo Ministarstvo javnih radova (koje je odjednom vladalo gradskim Savetima), i izabrala Serdu kao znak večne napetosti između centalne španske i katalonske administracije.

Njegovi protivnici su pokušali da ga diskredituju, i  ideološki i intelektualno. Vodeći arhitekti kao što su Domenech i Montaner (arhitekte proslavljene Palau de la Musica) i Josep Puig i Cadafalch smanjili su i zaštitili prekomernu širinu ulica, monotoniju Serdinog bloka i jednoličnost kako su oni govorili,  „komunističkih kvadrata“ .

„On pretvara sve vrtove i prostore namenjene javnim zgradama u monotoniju jednog američkog grada, bez više aspiracija od aglomeracije kuća za jelo, piće i spavanje“ ,  napisao je Cadafalch.

Ali iako su rivalski arhitekti Barcelone okrenuli leđa Serdi, buržoazija nije – barem ne sva. Neki članovi su prvi iskoristili (i kupili) kuće u njegovom novom distriktu, u kojem su bogate porodice eksperimentisale i pozvale arhitekte kao što je Antonio Gaudi da dizajniraju svoje domove, pretvarajući ih u prelepe, organske strukture koje imitiraju prirodu. Na žalost, promenom vlade njegove ideje nisu u potpunosti realizovane. Naredne vlade ne samo da nisu odobravale Serdine ideje već su ih smatrale politički opasnim.

Ja bih želeo najveću i najvišu kuću

Prema Permanierovim rečima, „svi vlasnici i njihove arhitekte su hteli da imaju najveću, najvišu i najatraktivniju kuću. To je razlog zašto u ovoj oblasti postoji tako bogata raznolikost u arhitekturi.“

Ova težnja da se bude drugačiji, ilustruje anegdota koju je Salvador Dali jednom rekao Permanieru. Prema rečima umetnika, na pitanje kakvu kuću želi, član buržoazije je rekao:    “ Samo tražim jednu stvar: da bude viša od komšije, tako da mogu da uriniram na nju! “

Serdin plan je, međutim, bio  „oslobođenje za sve“ , kaže Permanier. Inženjer je bio utopijski socijalista i u središtu njegovog urbanizma bio je duboki osećaj za jednakost i populističku ideologiju. Tokom sledećih decenija, u Eixample-u su rasle veličanstvene modernističke zgrade.

Barselona panorama
U četvrti Eixample u Barseloni, u prvom planu je Sagrada Familia Antonija Gaudija. PhotoCredit: Amos Chapple / Rek

„Urb“ danas izvlači osmehe ljudi

Retko citiran, u bilo kojoj knjizi urbanizma koja nije napisana na španskom ili katalonskom jeziku, Serda je konačno počeo da privlači pohvale od svojih sunarodnika, pa čak i međunarodnih urbanista, iz vremena 1980-ih i 90-ih, kada su katalonski arhitekti počeli da revidiraju istoriju i prepoznaju ga, posebno u vreme kada je Barselona bila domaćin Olimpijskih igara 1992. godine.

Kada šetate  Barselonom shvatate da se ona neprestano hvali svojom urbanom pričom o uspehu.

I njena sreća je neraskidivo povezana sa Serdovim radom, koji ga je, po rečima Permaniera, „iz provincijskog grada u kojem je bilo teško živeti, doveo do istinski  modernog grada“. Danas kada se pogledaju njegovi planovi i spisi, pomisli se da se radi o čoveku koji je živeo osamdesestih godina XX veka, te je teško poverovati da su spisi stari više od 150 godina… Tako da- zapamtite Ildefons Serda!

Ostavite komentar

Molimo vas unesite komentar
Please enter your name here