Evine crtice 7

Eva Vaništa Lazarević
Nulla rosa est“ (Ništa nije ruža)

Umberto Eko („Ime ruže“)

(u značenju da ruža ima toliku koncentraciju isprepletene skrivene simbolike da je prosto njeno značenje i iščezlo –  simbol je za iščezle i nepostojeće stvari)

 

I mama i obe bake su mi nosile ime RUŽE.

Secesijska vrata u Torinu, motiv: ruža; PhotoCredit: artnouveau.club

Još uvek vremenski nesiguran, predpočetak zavodljivog leta i meseca maja se vezuje za cvet ruže na svakom koraku: vizuelno, simbolički i mirisnom notom čineći ga zanosnim očekivanjem! Na raskošnom fondu od prvog jarkog zelenila! Majske ruže i najsiromašnije oronule ograde iza kojih se verovatno skriva jad i muka – čine čarobnim…Međutim, od zakulisnih srednjovekovnih mračnih radnji „Imena ružeUmberta Eka postmodernog/istorijskog romana iz 1980., koji u filmskoj verziji povezujemo za najkarakternijeg Džejms Bonda – Šon Konerija, do Rata crvene i bele ruže (1455. – 1485.) iz Engleske, gde se u intrigama sukobljuju familije Jork i Lenkaster, ruže imaju simboliku božanskog ali  i slojevitog: sa druge strane pojave čeka vas ubod koji vas trnjem lako rani. Ruže svojim oblikom i simbolički sadrže svu kompleksnost života, tajnovitosti, čudesnog, magijskog i masonskog. Neočekivanog. Nečega što ima pozadinsku igru i  čime se nije lako nositi. Dualnost, dobrog koje lako može prerasti u loše i opasno, obično kada se najmanje nadaš. Kako uče sve dobre špijune i policajce u prvoj lekciji – „Ništa nije onako kako izgleda“

Sub rosa (u prevodu „Pod ružom“) Masoni započinju rečenicu jedni drugima kada govore u najvećoj tajnosti. Ruža simbolizuje, među ostalim, kod Slobodnih zidara osobine kao blagonaklonost, nežnost i milosrđe –  najviše ljudske kvalitete koje, doduše, retko susrećemo kod novih redova Masonerije kod nas. Prosto kao da postoji manjak odnosno iščezlost kvaliteta u društvu iz uvodnog citata, i to od silnog preplitanja. Opet, kada ne možemo da propratimo i objasnimo sami sebi događaje koji nas okružuju, dešavanja oko nas, lako se okrećemo surogat objašnjenjima. Pobednici dobijaju pozadinu prema predrasudama ili teorijama zavere a taj eho može biti utišanim glasom izrečen –  Masoni, Služba, Trilaterala ili nešto četvrto… Verujem ipak da ljudi prirodno intuicijom naslućuju kvalitet ljudi oko sebe, odnosno karakter, a i ako ga odmah ne prepoznaju vreme će sigurno pokazati… i ostaviti trag. Izbor za Dekana i Rektora Univeziteta, aktuelan kod nas ovih dana, primer je, rekla bih, manje izbora same ličnosti a više trgovine uticaja.

Rozete – prva svetla u duhovnim sedištima

Sen Sulpis, Pariz; PhotoCredit: hr.tripnholidays.com

Nastavljajući u masonskom duhu, npr. „katedrala leve obale Sene“ Sen Sulpis (Saint Sulpice) u Latinskoj četvrti u Parizu oduvek je zračila misterioznošću i tajnim znanjima što je privlačilo istoričare i avanturiste. Smatrala se izvorištem mističnih znanja i tačkom susreta mnogih generacija važnih ljudi Pariza. Savremeni pisac Den Braun je iskoristio Rouz lajn (Rose Line), Francuski meridijan /oponent/ Engleskom Griniču, da u kombinaciji sa prvim „aparaturama“ za protok vremena – zracima sunca kroz okulus (kružni prozor) koji određuju Uskrs (pokretan praznik) u toj crkvi doda još zanimljivosti ovom mestu. Den Braunovi maštoviti dodaci na istorijske događaje i fakte, bez obzira na fantazmagoriju i nedoslednost istoriji ove knjige i kasnije filma uvećali su posetu navedenoj crkvi za 25%. Najveća Pariska crkva posle Notr Dam;  momentalno pod rekonstrukcijom posle požara; danas služi kao glavna Pariska katedrala, a pod navodno najboljim orguljama u Francuskoj kršteni su Markiz de Sad i Šarl Bodler, a venčao se Viktor Igo. Kada smo kod Bodlera, autora kultnog „Cveća zla“ i začetnika simbolizma ne možemo da ne pomenemo temu ovih Crtica – floralni motiv i simbolizam: bliskost različitih iskustava – zvuka, mirisa, oblika, odjeka u boji – koja nam daje romantični koncept dualnosti, međusobnog prodiranja dve razine bića.

Pesnici su u drugoj polovini 19. veka ponovo počeli da favorizuju simbole od delića stvarnog sveta koji,  sastavljeni, treba da stvore novi svet lepote, odnosno idealnog, estetskog i spiritualnog savršenstva. Baš u doba simbolizma ulazi u praksu izučavanje psihijatrije i psihologije, pa može da se kaže da, empirijski, možda i podsvesno, ljudski rod teži harmoniji i savršenstvu vezanom za prirodu i floralno. S tim u vezi nije neobično da su Secesija / Fen d’ Siekl (Fin de Siecle) / Ar Nuvo (Art Nouveau) najbliskiji ljudskoj prirodi, koja nadahnuće traži prirodno u spoju muzike, floralnog, uvijenog, senzualnog…

Ruža na fasadi, Secesija; PhotoCredit: malamare.net

Kraj prošlog veka je obeležio stil koji je i dalje predmet neprevaziđenog obožavanja i preferencije, pre svih ostalih arhitektonskih stilova i kod svih slojeva društva.

Kontemplacija i smešak

Današnja težnja ka zdravim gradovima nije bez razloga temeljena na povratku prirodi i floralnom. Zelenilom pokušavamo da vratimo zagubljeni mental, potiremo visoke tehnologije koje su nas progutale i okrenule samoći. Mentalno zdravlje je opasno poljuljano. Zato su i prve bolnice i odmarališta gledala na vodu, u parkove i prirodu. U cvet i cveće. Terajući bolesnike na smirenje i prvi smešak.

U Grčkoj i Rimskoj ikonografiji, ruža je bila cvet Afrodite i Venere, božica ljubavi i emocija. Kasnije se povezivala sa Devicom Marijom, koja je, ne slučajno motiv velike većine rozeta u gotičkim katedralama Severna Francuske. Rozete u obliku ruža su nastale od okulusa, okruglih prozora smeštenih sa strane prvih crkava a da bi pustile svetlost u velike tamne prostore. Kako ne bi kiša i hladnoća ometala službu, prve deliće stakla rozeta (oblika ružinih latica) u čuvenim katedralama kao npr. onoj u Šartru (Chartres) finansirali su bogati stanovnici dotičnog grada što ih je činilo ponosnim. Čuvene rozete Notr Dam katedrale u Parizu, u istočnom i zapadnom transeptu predstavljale su glavni fokus nebrojenih turista. Smešak i kontemplaciju koju nam izaziva, simbolizam oblika ruže i lepota dubokih plavih tonova  formiranih  u obliku rozete nisu proistekle samo iz potrebe, tehnike staklenih segmenata oivičenih kamenim ivicama a da nam se lokus odnosno mesto duhovnosti, za susretanje samih sa sobom – fizički prosvetli.

Notr Dam u Parizu; PhotoCredit: sr.wikipedia.org

Nema kraja tim pričama, legendama i simbolima. Prema Templarima, ženska linija Isusovog nastavka na zemlji /preko Marije Magdalene njegove žene/, predmet je vekovnih spoticanja čuvara Velikog Jerusalimskog hrama, Templara i Vatikana a dovela je kasnije do razgranatih, pravih floralnih, senzualnih grana različitih mišljenja na koja se nadovezuje i Masonerija / Slobodni zidari: šestarom, trećim okom, okrenutim trouglom – ženskim simbolom i ružom… vezanim za naš poziv. Da se ne bi ovlaš govorilo o ovoj, mnogima tajnovitoj i zanimljivoj grani, treba je dobro proučiti.

Arhitekte koji bez arhitektonsko-istorijskih predznanja, a danas ih je verujem usled urušavanja školstva mnogo, pokušavaju da se – osuđeni na uzore zgrada u kontekstu (uglavnom nedovoljno kvalitetnih) – opredeljuju za kreaciju novih oblika koji će ih verovatno nadživeti, neće čekati lak zadatak. Stvari su, kako nam kaže cvet ruža, u lejerima / slojevima, u predznanjima. U osećajnosti i senzibilitetu iz kojih se rađa finoća. Koja se teško uči. Nasleđuje se. Ali se ipak može razvijati i stvarati jakom voljom, pasioniranim čitanjem i upijanjem znanja. Praćenjem.

Čitanjem, hmmm… bilo bi najbolje ispod drveta ruže…

Posvećeno mom, nedavno preminulom, duhovnom i životnom saputniku Rastku Lazareviću, ljubitelju starih civilizacija, posebno Egipta; religija, arheologije i istorije – velikih putovanja kao onih Kolumbovih (završio je Veliku školu Luvra (Louvre) u Parizu); koji je ceo život posvetio istraživanjima; nikada obelodanjenim. Neostvarenom romantičaru.

KNJIGA

Mirča Elijade: „Simbolizam, sveto i umetnosti“ (Gutenbergova galaksija, Beograd, 2006.)

PhotoCredit: limundo

Mircea Eliade, (1907. – 1986.) uz Emil Siorana (Emil Cioran) najpoznatiji rumunski pisac i filozof  bio je kontroverzan u svojim mišljenjima. U mladosti antisemit koji se kasnije, u Americi na fakultetu u Čikagu zalagao protiv komunističke slike svoje zemlje; pisao je svoja melankolična i nostalgična, danas svetski poznata dela, u većini o komparativnim religijama, pod jakim uticajem Karl Gustav Junga. Sa iskustvima na istočnjačkim principima (dug boravak u Indiji) utemeljio je prodor ovih nekada dalekih i nedostižnih teorija na zapad. Povezivao je na prvi pogled nepovezivo – simbole, psihologiju, religiju „njegovog“ Pravoslavlja ali zadojen i Istokom tumačeći oblike  umetnosti. Omiljeno štivo mog oca, koji me je uvukao u izučavanja ovih sfera.

 

 

 

 

Ostavite komentar

Molimo vas unesite komentar
Please enter your name here